Molovanje zanat ili umjetnost
U Slavonije je ukrašavanje zidova interijera, ali i eksterijera obiteljskih kuća valjčićima ili korištenjem papirnatih predložaka u prošlosti bilo uobičajeno. Ovaj zanat je zamijenjen, osobito u posljednja tri desetljeća novim tehnikama. Danas se ova vrsta obrade zidova sačuvala samo u ruralnom području. Etnologinja muzeja Slavonije Tünde Šipoš Živić, nastojeći zabilježiti vrijednost ove vrste tradicijskog umjetničkog izražavanja, upustila se u terensko istraživanje. Kako bi ovu umjetnost zabilježila i među Slovacima, koji dopunjuju etnografsku sliku Slavonije, za pomoć se obratila Slovačkom centru za kulturu u Našicama te je tako 22. 04. 2021. započela plodna suradnja.
Istraživanje na zadanu temu, koje je organizirao Slovački centar za kulturu Našice, realiziran je u četiri lokaliteta. Prvog ispitanika su zaposlenici Slovačkog centra za kulturu Našice i etnologinja Muzeja Slavonija ugostili na svome radnom mjestu, na adresi Braće Radića 68. Razgovor s Jozefinom Hanižjar, informatoricom iz Markovca Našičkog, Tünde Šipoš Živić vodila je na osnovu unaprijed pripremljenog upitnika. Svi razgovori bili su snimani kamerom. Molovanje koje je informatorica ranijih godina izvodila je tehnika ukrašavanja zidova korištenjem valjka. Valjak se sastoji od metalnog tijela , gdje se osim ručke i držača metalnog i gumenog valjka nalazi i spremnik u koji se ulijeva boja, također dva valjčića, metalni i gumeni, na kojem su ugravirani geometrijski, vegetacijski ili životinjski motivi. Uzorak s gumenog valjka se prenosi na zid pritiskom gumenog valjka i povlačenjem od dole prema gore ili obrnuto. Kada se valjak prislonjen na zid povlači, na gumeni valjak, koji se nalazi gore, boju iz spremnika prenosi metalni valjak, koji je smješten između spremnika i gumenog valjka.
Fotografski materijal koji je informatorica donijela, zatim valjke, četku, ravnalo i fotografije iz obiteljskog arhiva, ali i fotografije kuća koje su u sadašnjosti bojene ovom tehnikom, čine dio sakupljenog materijala istraživanja.
Istraživački tim su nakon toga u svojoj kući ugostile Marija Marenjak iz Jelisavca i njezina kćerka Katica Topolovec. Baka Bijela, kako gospođu Marenjak od milja zovu u selu, usvojila je ovu umjetnost ukrašavanja kuća već od mladosti. Potom je poučila svoju kćerku, kako bi joj mogla pripomoći kada je bio potreban drugi par ruku. Baka Bijela je radila i s valjcima, ali radije je koristila mustre ili tzv. tramiki koje si je kopirala od rodbine i poznanika iz Josipovca Punitovačkog gdje su išli na kirvaj. Papirnate mustre ili tzv. tramiki – komadi papira s izrezanim motivima cvijeća, životinja, geometrijskih ornamenata omogućuju višebojno ukrašavanje zidova. Svaka mustra sadrži dvije do šest papirnatih predložaka koji se koriste određenim redoslijedom. Svaki predložak papira ima izrezane druge dijelove konkretnog ornamenta, koji se boje drugačijom bojom. Slojevitim korištenjem pojedinačnih predložaka koji se prislanjaju na zid i zatim boje izrezani dijelovi različitim bojama, ova tehnika je omogućavala višebojni prikaz različitih motiva i uzoraka i ostavljala dojam tapeta, koje su se koristile tek nekoliko desetljeća kasnije.
U kulturnom domu, sjedištu Matice slovačke u Jurjevcu gospođa Vera Majdiš za ovu prigodu napravila je nekoliko primjeraka molovanja zidova i izvlačenja crta pod stropom. Korištenje prikladne boje i valjka na unaprijed pastelno obojen zid, njeno vješto povlačenje valjka pri čemu ne nastaju mrlje te povlačenje ravnih crta iznad kojih se više ne nanosi uzorak nego se samo oboji strop bijelom bojom, slobodno možemo nazvati umjetnošću. Predlošci gospođe Vere otkrivaju da je majstorica, stoga nije čudo što je i danas zovu u okolna sela, gdje ukrašava mnoge kuće.
Zbirka više od sto širokih valjaka, nešto više uskih i nekoliko desetaka papirnatih predložaka, koje je nerijetko dobivala od rodbine iz Australije, nalazi se u vlasništvu Kate Kuric iz Josipovca Punitovačkog, čiji dom je živi muzej primjera molovanja, raznih tehnika, uzoraka i boja. U prošlosti je ukrašavanje zidova valjcima i papirnatim predlošcima za Katicinu obitelj predstavljalo izvor dodatne zarade. Kasnije je njezin zanat postao umjetnost, kada je već bila vješta u radu ne samo s mustrama, nego i u kombinaciji s bojama, a izvor sredstava za život pretvorila je u hobi. Oduševljeno i sa žarom u očima za naše istraživanje pripremala je predloške, pri čemu je veliku pozornost posvećivala kombinaciji boja – život treba biti šaren, ali sve treba biti usklađeno. Iz tog razloga vrlo pomno pristupa izboru boja, njezina omiljena je boja cimeta.
Inspirirani suradnjom s kolegicom Šipoš Živić i bogatstvom materijala koji smo u terenu pronašli, odlučili smo se istraživanje proširiti a stečeno znanje i materijale podijeliti u obliku publikacije ili izložbe s javnošću u ranoj budućnosti.
